Druga specifična karakteristika njegove reputacije: kad s nekom ekipom stigne do određene točke -- iznenada odlazi. Nigdje se nije zadržao duže od nekoliko sezona. Može biti da je upravo to razlog što kroz decenije i decenije bivanja na vrhu ipak nikako nije uspijevao osvojiti prsten prvaka -- sve do nedavno. No, unatoč jednoj takvoj nezgodnoj podudarnosti, svejedno je praktički oduvijek uživao opću nacionalnu - i internacionalnu - percepciju prvog među najboljim američkim trenerima.

Kada je 2003 preuzeo vođenje Detroit Pistonsa, to je bio donekle netipičan slučaj. Naime, oni su već bili elitna momčad - tako da se od Browna nije tražilo ono u čemu je dokazani specijalist: dovođenje do statusa (pretvaranje loše momčadi u dobru), nego, paradoksalno, upravo ono što - od najuže prve lige trenera (Riley, Daly, Jackson, Tomjanovich, Popovich) - baš njemu i jedino njemu nikada dotada nije pošlo za rukom: konkretiziranje postignutog statusa (pretvaranje dobre momčadi u -- najbolju). Kao što znamo, ovaj put je međutim uspio - i to na impresivan način: prvo u finalu Istoka pobijedivši favoriziranu Indianu (koja je te godine imala najbolji omjer lige), a zatim i u finalu doslovno rasturivši glamurozne Lakerse (sa četiri hall-of-fame igrača). ''Radnička'' momčad iz radničkog Detroita, bez ijedne velike superzvijezde, koja ponižava holywoodske primadone - kakva je to priča bila! Lišeni spektakla kobeovske elegancije ili shaqovske dominacije - ali zato: zajedništvo, pick'n'roll, dijeljenje lopte, obrana, htijenje, ustrajnost, predanost. Brothers in arms. Karakter ponovo u trendu. Iako nemaju hall-of-fame igrače, imaju zato hall-of-fame metodu -- hall-of-fame trenera!

''Playing the right way''.

Vidimo Larryja pored terena - šizi, ljuti se, sav se zajapurio, zacrvenio, stalno nešto viče, nekoga proklinje. Ali svima je simpatičan i svi ga vole. Pun je karaktera, osobnosti, najobičnije ljudske, vidiš da tu nema govora o nekakvoj nadmenoj trenerskoj pozi, o pompoznom profesorskom držanju . Vidiš da doduše viče na svoje igrače, ali i da ih poštuje i vjeruje u njih. Da dijeli i podstiče njihovu predanost, da s njima proživljava svaku situaciju na terenu, da iz njega pršti autentična strast za igrom i natjecanjem. U današnje vrijeme, kad se većina trenera trudi odglumiti nedodirljive cool profesionalce, osvježenje je vidjeti da jedan Larry Brown ne glumi trenera - da on svoje igrače uistinu trenira.

Ljeto 2004. U svim medijima: Pistonsi u trendu. Karakter u trendu. Brown u trendu. ''Playing the rigth way'': najedanput su svima bila puna usta njegove klasične devize. Iako je i prije slovio za prvog među najboljima, to je ipak bilo s jednom dozom rezerve. A sada, nakon osvojenog naslova, napokon ga se moglo - mirne duše - i službeno okruniti za trenerskog kralja. Konačna apoteoza.

A tako je i ostalo... sve do danas. (Nedavni rezultati ankete među GM-ovima na NBA.comu prilično vjerodostojno govore o tome.) Ponosni nositelj trenerske zlatne medalje.

Ali sve to ipak nije spriječilo Browna da nastavi sa starim navikama. To jest: da -- otputuje.